Musliman moj bližnji


Sadržaj:

Ljudska prava
Činjenice
Drugi o njima
Mi o njima
Agape ljubav
Kviz pitanje
Našoj braći po krvi

~~~~~

LJUDSKA PRAVA

Opšta objava o ljudskim pravima od strane Ujedinjenih nacija iz 1948, zahtijeva slobodu religije (izjašnjavanja pripadnosti vjeri/religiji), član 18.

“Svaki čovjek ima pravo na slobodu misli, slobodu izražavanja vjere. To pravo obuhvata slobodu da svoju religiju, vjeru ili uvjerenost mijenja, kao i slobodu da svoju religiju, vjeru ili uvjerenje izjavljuje – sam ili u zajednici sa drugim, javno ili privatno, kroz učenje, praktikovanje, kao i kroz božiju službu.”

Većina zapadnih zemalja su uveli u osnovne zakone – slobodu vjeroispovijesti. Osigurano je nesmetano provođenje i izvšavanje religijskih/vjerskih obreda. Sve osobe imaju pravo na slobodu vjeroispovijesti, tako da po pitanju religije, niko ne smije biti prisiljavan da radi protiv svoje volje i savjesti. Dostojanstvo čovjeka je baza za ovo pravo.

U Kur`anu se kaže: “LA IKRAHE FIDDINI.”, što u prijevodu znači: “Nema prisile u vjeru.”
Bazu za osiguranje tolerancije po islamskom učenju i pravu, daje “Božiji zakon”. Sastavni dio toga jeste i dio Šeri’ata u kojem se regulišu prava i obaveze ne-islamskih manjina u islamskoj državi. Hrišćani, Jevreji, Zoroastrijanci (religija persijskog porijekla i predislamskih korijena)…, podliježu toj zapovijesti tolerancije. Imaju punu slobodu provođenja svojih vjerskih ceremonija/obreda, kao i praznovanja praznika/svetkovina.

[Sadržaj ↑]
……………………………………………………………………………………………………………………………..

ČINJENICE

Islam predstavlja religiju koja se pojavila u 6. vijeku nove ere i do današnjeg dana ima oko 1,6 milijarde sljedbenika. Iako je zastupljen širom svijeta, najrasprostranjeniji je na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i srednjoj i jugoistočnoj Aziji. Od 8. do 13. vijeka, islam je dao veliki doprinos svetskoj kulturi. Doprinijeli su velikom napretku u oblasti matematike, nauke i filozofije nadograđivanjem učenja starih Grka. U umjetnosti, najveći uticaj su imali putem kaligrafije, književnosti i arhitekture.

Neka načela islamske pravde  
Prvo načelo islamske pravde jest smirivanje mržnje, gnjeva i neprijateljstva, zaštitom prava pravednog i nedužnog, čime se neprijateljski odnosi preobražavaju u slogu.
Kur’an nalaže muslimanima, kada su u sukobu, da se okrenu Bogu i njegovom Poslaniku kako bi postigli izmirenje (Beni Sadr, 1990:15 – 16).   Bog svakome nalaže da potiče pravdu i čini dobro. «Bog nalaže pravičnost, i da se dobro čini» (Kur’an, XVI: 90).   «Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Božjim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Bog, zaista, pravedne voli» (Kur’an, XLIX: 9).
Muslimanima je rečeno da mogu biti prijatelji s nemuslimanima koji se nisu borili protiv njih (Beni Sadr, 1990: 63 – 64).   «Bog vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog religije i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Bog, zaista, voli one koji su pravični» (Kur’an, LX).

Prema Kur’anu, rat predstavlja «nepoželjnu obavezu» koja mora biti obnašana tako da se pazi na humane i moralne smjernice.   U Kur’anu se kaže da su oni koji počinju ratove nevjernici i da Bog ne odobrava ratove: «…Svaki put kad zapale plamen rata, Bog ga gasi. Oni jure Zemljom kvareći je. Bog ne voli pokvarenjake» (Kur’an, V: 64).
U slučaju konflikta, prije ulaska u rat, vjernici moraju čekati da borba postane prisilna. Vjernicima je dopušteno ratovati tek kada druga strana napadne i kada nema druge alternative osim rata (Yahya, 2002: 41 – 42).   «Ali ako prestanu (ratovati), Bog je Sveopraštajući, Najmilostiviji» (Kur’an, II: 192).

Islam je religija mira i predanosti Bogu i cijeni nepovrijeđenost ljudskog života. «Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao» (Kur’an, V: 32). Islam osuđuje svaki oblik sile. Onaj ko provodi silu ne može istovremeno praktikovati religiju. Ponekad je upotreba sile ljudska reakcija potlačenog naroda. Ponekad se sila upotrebljava u borbi protiv imućnih ili potlačenih protiv tiranina. Mora se diferencirati i pronaći razlog zašto ljudi postaju teroristi. Terorizam kao sredstvo za postizanje nekih određenih ciljeva protivrječi osnovama islama.  Kur’an zabranjuje rat tokom četiri mjeseca godine (Kur’an, II: 217), a isto tako pojašnjava da muslimani ne smiju pobrkati džihad i napadački rat (Kur’an, II: 190).   Kada su ljudi za vrijeme rata u položaju jačega, ne smiju činiti nasilje i trebaju poštovati prava i protivnike pozvati na mir (Beni Sadr, 1990: 98)

[Sadržaj ↑]

 

DRUGI O NJIMA 

Goethe kaže: ,,Vjerovanje u Jednog Jedinog Boga djeluje uvijek uzvišeno, budući da ono upućuje ljude na Jedinstvo njegove vlastite unutrašnjosti.”
Istaknuti njemački pjesnik na drugom mjestu, pod uticajem 115.ajeta El-Bakare, kazuje :
«Istok pripada Bogu, zapad pripada Bogu, sjeverna i južna područja spavaju u njegovim rukama .»

Martin Luther piše predgovor Kur’anu. Prvi prijevod Kur’ana na latinskom izašao je u Bazelu godine 1422. od Theodora Bibliandera s predgovorom Martina Luthera.

Lav Tolstoj, ruski književnik: “Muhammedu je dovoljno da bude ponosan to što je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u krvi, izbavio iz vraških kandži ružnih običaja.

[Sadržaj ↑]
……………………………………………………………………………………………………………………………

MI O NJIMA 

Mi veoma poštujemo svoje komšije muslimane i smatramo ih svojim bližnjima. Mislimo da je njihova posvećenost vjeri iskrena i da njihova predanost Bogu, često, može biti za primjer prosječnom i ‘uspavanom’ hrišćaninu. Ta posvećenost se naročito vidi u molitvi i postu, koji su veoma slični biblijskim primjerima i našoj praksi (biblijski post je ništa ne uzimati određeni vremenski period).

One muslimanske prakse koje se nekima na ovim prostorima čine neobičnim a ponekad i za ismijavanje, pažljivijem oku mogu imati utemeljenja opet u samoj Bibliji, na primjer – klanjanje, zašto se ne pokloniti pred svojim Bogom i Tvorcem neba i Zemlje kad su to radili i proroci i Božiji ljudi? Da li bi se podsmijevali Mojsiju? (Tu je interesantan podatak takođe da Sveto Pismo ‘poznaje’ klanjanje pred Bogom ali ne i stavljanje na sebe znak krsta, čak nema primjera u Novom zavjetu da je se kad ko od apostola ili učenika ‘prekrstio’).

Izbjegavanje nekih jela poput svinjetine je takođe zapovijest sa stranica Svetog pisma, pa i neki među nama, iako nisu pod zakonom Starog zavjeta niti su Izrailjci, u toj svojoj novozavjetnoj slobodi biraju da ne jedu svinjetinu koju je Bog proglasio ne samo znakom posebnosti Izrailja i različitosti od drugih okolnih naroda (uz obrezanje), nego i nečistom i nezdravom hranom za čovjeka. Time pomenuti hrišćani, izbacivanjem svinjskog mesa sa svog jelovnika, žele samo da Bogu i na taj način ukažu poštovanje i pokažu uzdanje da je, kao stvoritelj svega živoga, znao šta govori ne samo drevnim Izrailjcima nego i nama danas.

Moral muslimana (i muslimanke, smatramo da je pokrivena žena moralno odgovornija i Bogu ugodnija od polupokrivene – uostalom zar svi mi ne gajimo izvjesno poštovanje i za pokrivene monahinje?), njegovo odvajanje od svjetovnosti i izbjegavanje najvećih zala današnjice (kockanje, alkohol, pornografija…), milostinja koju daje, sve su to primjeri vrijedni poštovanja i bliski Pismu.

little-boy-praying

Smatramo da svaki obrazovan čovjek, a naročito hrišćanin, treba da se upozna sa Kur’anom i da uradi sve kako bi razumio vjeru i običaje svojih bližnjih Islamske vjere, utoliko prije što i sami muslimani u Božije objave i svete Knjige ubrajaju i Tevrat (Toru, zakon Mojsijev), Zebur (Psalme Davidove) i Indžil (Jevanđelje).

Shodno tome, naravno da ne odobravamo paljenja Kur’ana (Amerika), zabrane građenja minareta (Švajcarska), nošenje hidžaba (Francuska), paljenje džamija (Srbija)… ili bilo kakav oblik mržnje i islamofobije, i utoliko prije što se na ovim prostorima uglavnom radi o istoj, slovenskoj (dakle srpsko-crnogorsko-bosanskoj) krvi i braći.

Naročito stajemo u odbranu i dižemo glas protiv svake vrste nasilja, ugnjetavanja i nepravde koja se, već odavno, radi arapskom svijetu od strane zapadnih sila, naročito Amerike, čije angažovanje već duže vrijeme u regionu smatramo za agresiju (Libija) i okupaciju (Irak, Avganistan), i kao takvo – nelegitimno i sramotno. Takođe držimo da su dugogodišnje sankcije prema nekim islamskim zemljama koje sprovodi Amerika (Iran) svojevrstan čin agresije i teško kršenje svih međunarodnih normi i ljudskih prava, uključujući i ne manje okrutnu i kriminalnu aktivnost narušavanja suvereniteta zemalja i ubijanja nedužnih putem bespilotnih letjelica (Pakistan, Jemen…).

U tu svrhu (antiratnu) pišemo ili prenosimo članke na srpskom i engleskom na svom Facebook i Twitter profilu i stranicama, kao i ovdje na glavnom sajtu, protestujući protiv svakog američkog/zapadnog uticaja i miješanja u poslove islamskog svijeta i nametanja ‘demokratije’. Međutim, ne ostajemo samo na osudi gore pomenutih nedjela već zahtijevamo i podržavamo sve one koji traže i zakonsku odgovornost i gonjenje, posebno lica iz nekoliko poslednjih američkih administracija, uključujući i trenutnu. 

Zato sa gnušanjem gledamo kako se Amerika smatra hrišćanskom a hrišćanstvo vezuje za nju, u očima islamskog svijeta, znajući istovremeno da ta ista ‘hrišćanska nacija’ (inače pojam nepoznat Bibliji) svojim nepočinstvima sramoti onaj svoj običan narod i svoje prave hrišćane među njima. Nacija kojoj niko nije dao mandat da bude ‘hrišćanska’, i da vodi glavnu riječ u svijetu i na ovaj način, je nacija koja (opet) predvodi i sadašnji, a uskoro i mnogo veći, progon svojih hrišćana kao naroda Božijeg. Očigledno je da ima neko ko joj daje sve te ‘mandate’ i ovlašćenja, i to nije Bog.

Dakle odričemo se i ograđujemo od takvog ‘hrišćanstva’ i takve hrišćanske ‘ljubavi’ i apelujemo na vašu savjest i zdrav razum da nas ne poistovjećujete. Da je drugačije mi bi se, kao hrišćani, izvinuli na ovoj posebnoj stranici našeg sajta za sve ono što je napravljeno muslimanima u ime hrišćanstva, ali znajući da to nije Hristovo hrišćanstvo, niti su oni Hristovi sljedbenici, niti su sa nama a ni mi sa njima ni od njih, mi možemo samo da žalimo.

Najzad, ako je Bog tako volio Ismaila da ga je sačuvao dok je još bio u utrobi majke (Postanje 16), šta mi, kao narod Knjige, možemo drugo?

[Sadržaj ↑]
…………………………………………………………………………………………………………………………..


AGAPE  ljubav

Međutim, naš stav prema Islamu i muslimanima će, možda, najbolje prenijeti naredni članak. Tekst savršeno odslikava naše razmišljanje, a napisao ga je jedan pravoslavac.

Đavo pomoću mržnje, neprijateljstva i zavisti deli ljude, a Bog ih sjedinjuje pomoću istine i ljubavi. Zato Hrišćani veruju da kada se trudimo da savladamo neprijateljstvo, i donesemo mir i ljubav među ljude – postajemo malo nalik na Boga i na nama se ispunjavaju reči Hristove „blaženi mirotvorci“ (Mt. 5:9).
Iskreno govoreći, meni se ne dopada mnogo reč „tolerancija“ iako je ušla u zvaničnu upotrebu. Nije dovoljno samo trpeti druge ljude, koji se od nas razlikuju nacionalnošću, religijom, političkim stavovima. Gospod nije rekao „trpi (toleriši) bližnjeg svog“, već „ljubi bližnjeg svog“.  Zapovest o ljubavi prema bližnjem predstavlja put za ispunjavanje glavne zapovesti – ljubav prema Bogu, jer „ako ko reče: Ljubim Boga, a mrzi brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega kojega vidi, kako može ljubiti Boga, kojega nije vidio?“ (1 Jn. 4:20).
Kada su Gospoda pitali u vezi zapovesti „ko je moj bližnji?“, On je ispričao priču o dobrom Samarjaninu, koja svedoči da „moj bližnji“ nije čovek iste nacionalnosti i vere – već svaki čovek sa kojim nas Gospod spaja u ovom životu.  Drevni ruski svetitelj, prepodobni Teodosije Pečerski, još je u devetom veku govorio: „Ako vidiš nagog ili gladnog, ili čoveka u nevolji – bio to Jevrejin ili musliman… – prema svakome budi milostiv, izbavi ga od nesreće koliko možeš i nećeš biti lišen nagrade od Boga“.
Međutim, saradnja Crkve sa državom otvara jako važnu temu. Stvar je u tome što postoje principijelne razlike između stava pravoslavnog Hrišćanina i svetovnog čoveka u uslovima uspostavljanja mira između ljudi različitih vera i ubeđenja, koji žive u jednoj državi. Iskreni pravoslavni Hrišćanin treba da gleda na čoveka druge vere očima ljubavi. I jako često se događa da kada prestanemo da gledamo na „tuđince“ sa nepoverenjem, podozrivošću, neprijateljstvom, strahom i počnemo da ih gledamo očima Hristove ljubavi, pred nama se više ne nalazi neki sumnjivi ili neprijatni tip, već živi, stradajući čovek.
Kada ga vidimo takvim, pojavi se misao: šta ja mogu učiniti za tog čoveka da bih mu olakšao sudbinu? Kada pravoslavni Hrišćani to čine Hrista radi i sa molitvom, onda se čak i kroz najjednostavnije stvari, najosnovniju pomoć, pažnju, čak pristojnost, rađa ne neka „tolerancija“ – već se rađa mir, ljubav i radost u odnosu na ljude druge vere.
U našem svetu postoji veliki nedostatak dobrote. Svako dobro delo, koje se vrši u ime Hristovo, seme je koje će izrasti u čvrsto drvo nelicemernog prijateljstva. Što više takvog semena bude u našem društvu, to će se ono menjati na bolje.
Za pravoslavnog čoveka je međutim jako važno, što nas naša ljubav prema čoveku ne zadužuje da ljubimo i sve njegove stavove i ubeđenja, tim pre stavove, koji su protivni istini Hristovoj.  Za verujućeg čoveka istina je iznad svega. Mnogi svetovni ljudi to ne shvataju i njima se čini da je do međureligioznog mira neophodno doći tako što verujuće ljude različitih religija treba primorati da se odreknu vere u istinu i priznaju da su sve ostale religije isto tako istinite. O tome je govorio još Sveti Nikolaj Žički u prošlom veku: „Hrišćanima je strogo zapoveđena milost prema svim ljudima, nezavisno od njihovog veroispovedanja, ali u isto vreme i strogo čuvanje istine Hristove. Kao Hrišćanin za inovernog čoveka možete žrtvovati imanje i život, ali istinu nikada“.  Nažalost ljudi, koji su ravnodušni prema istini, to ne shvataju i čak misle da je upravo u tome problem. Mnogi su ozbiljni kad smatraju da je ekstremizam reći: „Moja vera je istinita, a one koje joj protivreče su lažne“.   Međutim to nije tako. Ako ljubimo čoveka, koji je dopustio zabludu i rekao da su 2+2=5, ne znači da treba da volimo i njegovu zabludu i govorimo da su i 2+2=5 i 2+2=4 istinite tvrdnje. Čovek se ne svodi samo na njegovu grešku. Ako u nečemu greši, onda to uopšte nije povod da bude prezren ili omražen, već naprotiv, da se još više voli i saoseća sa njim.   – Đakon Georgije Maksimov

[]
—————————————————————————————————-

powerful-photos-8 (2)

http://www.klix.ba/svijet/hriscani-svojim-tijelima-stite-muslimane-tokom-molitve/110204039

Evangelicals for Palestine  (CNN video)

[Sadržaj ↑]
……………………………………………………………

Jesus&Children

‘TEOLOŠKO’ KVIZ PITANJE (ili više njih) ZA ‘HRIŠĆANE’ I OSTALE

Kada je Isus rekao ”pustite djecu da dolaze k meni”, da li smatrate da se to odnosilo na svu djecu? Da li je Isus, kada je to rekao, mislio na svu djecu bez obzira na pol ili uzrast? S obzirom na već tada veliku nacionalnu raznolikost u Jerusalimu i Judeji, da li je baš imao na umu svu djecu? Da li ih je primao i volio bez obzira na boju kože i vjeru njihovih roditelja? Iako su ovo sve pitanja na koja se podrazumijeva odgovor, nevjerovatno je da ima nekih od nas koji nemaju odgovor, ili još gore, imaju pogrešan, smatrajući da je mislio samo na djecu onih ljudi oko njega, na Izrailjsku djecu. Može biti da su samo ta djeca tada, osjećajući ljubav, ćuškala se oko njega nervirajući roditelje što mu ‘smetaju’, ali mi mislimo da nije mislio samo na njih već na svu djecu svijeta i tada i danas. To je, zapravo, bila više poruka za kasnije nego za taj trenutak, za neke buduće roditelje i za sva vremena i sve narode jasna poruka da ne branimo djeci da mu ‘dolaze’ u vjeri i istoj onoj ljubavi koju ona i danas osjećaju prema Njemu.

Ovo je sve bio uvod da bi vas pitali sledeće, kako bi mogli da zaključite da li ste u onom mnoštvu koje ne zna tačan odgovor – šta mislite, da li je onaj simpatični mališan koji ‘klanja’ sa jedne od gornjih slika mio našem Bogu? Da li je isto tako mio kao i neko dijete koje se zove, recimo, Petar? Ili bolje, da li je Petar, zato što je od ‘hrišćanskih’ roditelja i hrišćanskog imena miliji Bogu od nekog malog Alije?
Ako obojica danas, iz ovog ili onog razloga umru, da li će samo mali Petar otići u nebo kod Boga (pretpostavljamo da znate da su djeca automatski spašena i Bog ih ne drži  odgovornim za grijehe, iako ih i mala djeca imaju)? Da li vaš Bog, odn. vaš koncept i slika Boga, dozvoljavaju mogućnost da i mali Alija ode kod Hrista na nebo a ne u pakao zato što je muslimanče? Ako ste u nedoumici, razmislite.

Ako vas je savjest već pokarala i ako ste se u srcu pokajali zbog pogrešne predstave o našem Bogu, dobro je. Ako niste i smatrate da je mali Alija na nekom drugom mjestu, moglo bi biti da još, u stvari, i ne poznajete Boga i da bi se moglo desiti da završite tamo gdje ste smjestili Aliju. Pri tom bi mogli da se zovete kako hoćete, možda i neki odrasli čovjek Petar ili Marko, rođen i kršten u jednoj od velikih crkava. Zapravo, kad i mali Alija,  Bogu hvala, ne umre prije vremena nego odraste i bude se, možda, družio sa Petrom koji nije prihvatio Isusov poziv da ga slijedi i, stoga, ne poznaje Boga (a živi u uvjerenju da je sve OK zato što je ‘kršten’ i što se zove Petar), i obojica umru kao stari ljudi, mi mislimo da će se obojica i dalje družiti na istom mjestu, daleko od Boga. To naravno pod pretpostavkom da ni Alija nije prihvatio Hristov poziv u međuvremenu (svi ljudi bivaju pozvani ili pozivani jedno vrijeme, na ovaj ili onaj način).

Htjeli smo da vi koji ovo čitate a sebe nazivate hrišćanima znate, ako već niste znali, da i jedan i drugi moraju vjerom prihvatiti Hristov ponuđeni dar spasenja sa krsta i tako biti ‘rođeni odozgo’ Njegovim Duhom, što je jedini uslov i način da Alah/Bog poznaje Petra i Aliju, i u društvu svoga Sina, dočeka ih u Dženetu/Raju.

[Sadržaj ↑]
………………………………………………………………………………………………………………………………

NAŠOJ BRAĆI PO KRVI

Ako ste svemu ovome i vi prišli otvorena uma i srca, onda već znate duboko u sebi da je ovo istina, jer takvom čovjeku, koji traga i hoće da zna, sam Duh Sveti pomaže i svjedoči mu o istinitosti nečega. Nismo mi ti koji imamo monopol na istinu (i mi smo svi nekad bili skloni zabludama ili živjeli u tami i neznanju u mnogo čemu, i to usred svoje ‘hrišćanske’ crkve i tradicije), već nam je taj isti Duh Božiji, kao nadamo se sada i vama, posvjedočio SVOJE istine. Međutim, ako i dalje imate u glavi istu ‘sliku’ Alaha kao i prije i vidite ga kao onog koji ne bi primio jedno hrišćansko dijete kod sebe u nebo, onda nam je žao i samo se nadamo da će, možda, On nekom drugom prilikom raditi u vašem srcu i umu, možda i ovim riječima što ste pročitali, nekad i poslije mnogo godina.

Danas se ne rijetko događa, i kod nas ali posebno u arapskom svijetu, sa ili bez misionara (zapadnih ali među kojima, neke lično znamo, ima ljudi koji svoj život i cjelokupne porodice stavljaju na kocku i žrtvuju se i odriču mnogo čega iz čiste Hristove ljubavi i po Njegovoj zapovijesti u Indžilu), sa ili bez Biblije, na javi ali sve češće i u snu, da se ljudi u velikom broju susreću sa živim Bogom i presvedoče se u istinu Svetog pisma.
Kada se to desi, novorođeni Božiji ljudi tada ‘vide’ u savršeni zakon slobode, oslobađaju se stega i pravila, i sa Kurbanom koji je Bog obezbijedio prilaze mu i On ih prima. Jedino Jagnje Božije otvara svim ljudima put u Očevu prisutnost i samo Njegova krv spira sve naše grijehe. ”Jer je plata za grijeh smrt…” (ne ovnujska nego ljudska smrt). Zato su svi naši ‘darovi’ i žrtve nedovoljni, ne mogu da zadovolje Božiju pravdu, još uvijek smo pod prijetnjom, nad glavama nam visi smrt. Ibrahim-Avram nije sa sobom poveo svog ovna da ponudi Bogu umjesto svog djeteta, ono što je Bog izričito tražio je bio Isak, i što je bila jedina mogućnost za Isaka je bila samo njegova vlastita smrt. Za spasenje Isaka je jedino Bog mogao nešto da učini.
Svi znamo kako se priča završava, koja u stvari nije obična priča već poruka i slika onoga što će Bog, ne tako dugo poslije Avrama, učiniti i za sve nas. Jagnje Božije koje uklanja grijeh svijeta, pripremljeno od postanja svijeta, rođeno je u Vitlejemu, odraslo u Nazaretu, pokazalo lik Očev živjeći i hodajući Galilejom i Judejom, prinijeto i zaklano na brdu izvan Jerusalima… i ponuđeno sada svim ljudima i jednom za svagda. 

Možemo li da zamislimo Avrama kako tada odbija Božiju ponudu u obliku ovna zapletenog u grmlje?
Sve do danas, nebrojeno mnoštvo ljudi svih kultura i civilizacija, naroda i plemena, je upravo to uradilo, smatrajući da je bolje da sami nešto ‘prinesu’ i da će ih smrt i pakao zaobići. Jedino što su ikad postigli time je vlastita smrt i vječno odvojenje od Boga, jer su mu time pokazali šta misle o Njegovom rešenju. Pri tom zaboravljaju koliku cijenu je za to platio, i da je krv koja je prolivena tada na Golgotskom krstu, krv Njegovog Sina. Kakvu milost onda očekivati ako prenebregnemo toliko i takvo spasenje?

Zato molimo, i sa suzama u očima, kao Pavle, apelujemo na vas da o svemu razmislite i, ako ste religiozni i vjerujete u postojanje Boga, da ga molite i tražite mu istinu, eto toliko. Ako bi to uradili, nije nas strah za vas jer znamo da se Bog daje takvima da ga nađu. Ako ne, onda vaša krv nije na našim rukama jer smo rekli šta smo imali (iako nas je uvijek strah da šta nismo loše ili nedovoljno napisali u svojoj slaboj ljudskoj prirodi, pa da tako budemo krivi Bogu).
Vama ateistima među čitaocima je često lakše nego religioznima (!) da pronađu Boga, i stoga vas molimo da i vi razmislite o svom životu ovdje, ali i onom u vječnosti sa ili bez Boga. Kao što Pismo kaže, ”sada je vrijeme, sada je čas spasenja”, dakle dok smo živi na ovoj zemlji jer niko se poslije toga ne može pokajati i prihvatiti dar spasenja.

Ostalima kojima, dok ovo sve čitaju, oči vlaže a srce poigrava, kojih nesumnjivo mora biti i ima, radujemo se radošću neizmjernom. Zajedno sa vama, imamo razlog za radost najveći na svijetu – što sada, zajedno, svih boja kože, nacija i ‘vjera’, imamo jednu vjeru, jednu naciju, jednu kožu, jedno spasenje, jednog Boga. Sada zajedno imamo  istu ‘sliku’ u glavi i srcu, vidimo jedan novi lik koji odjednom više nije strog i žedan naše, još manje ovnujske krvi, u tami i zamagljen, nego jasan, drag, pun ljubavi, onaj koji je zadovoljio sopstvenu svetost i pravdu (i tako omogućio oproštenje) svojom vlastitom krvlju dok je bio kao čovjek na zemlji… , jer – ”Bez prolivanja krvi nema oproštenja grijeha”.

Tako
saznajemo da nema hrišćanskog i muslimanskog Boga već da je Alah (Bog) jedan te isti, naš Tvorac i Gospodar (nismo se do tada molili porgrešnom Bogu već smo samo imali pogrešnu sliku i koncepte, mislili smo da ga poznajemo i znamo Njegovu volju ali nismo), saznajemo da On prima i voli i jedne i druge, i ne gleda ko je ko (kakav bi to Bog bio?). Saznajemo da svima nudi isti dar spasenja i vječnog života s Njim. Otvara nam se jedan potpuno novi vidik i od radosti ne stižemo da se sramimo svog neznanja.
Tako vidimo u stvari da je to lik koji nas je najvećom mogućom cijenom procijenio, zatim i otkupio plativši tu cijenu, sve vrijeme strpljivo pozivao i čekao da to saznamo i prihvatimo, i najzad ‘ulovio’ u svoju mrežu ljubavi dajući željnom srcu spasonosnu vjeru. Kad malo bolje pogledamo, vidimo lik za kojim smo oduvijek čeznuli jer radosno prepoznajemo lik Oca, a Njemu s desne strane Onoga kome smo, zbog rana i truda, darovani u vječnosti.

children-coming-to-jesus-john-lautermilch

Od DV s (agape) ljubavlju.
_______________________________________________________________

top5 Idi na vrh stranice

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s