Istražujući Pisma


images
 Challenging Our Concepts

Istražujući Pisma


Vjerni u Bereji

Ovi su bili plemenitiji od onih u Solunu, pa primiše riječ sa svakom predusretljivošću, istražujući svakodnevno Pisma – je li to tako
. – Djela 17:11

Ovi vjerni su bili plemenitiji od nekih drugih ne zato što su sumnjali u Pavla već zato što su bili gladni Riječi i željni da to sve još jednom, onako za sebe, nađu i uvjere se sami. Očigledno je da im je poruka Riječi bila dragocjena i divna ušima, i da je prožimala cio njihov dan (pitam se koliko bi nas, danas, poslije propovijedi otišlo kući da to iznova razmatra i dodatno uživa!).

Međutim, danas, nije na odmet i provjeravati u Pismu je li to tako kao što čujemo ili čitamo – poželjno je da sve ‘gledamo’ kroz Pismo i tražimo njegovu potvrdu o istinitosti onoga što ili koga slušamo. Utoliko prije što nam je Pavle ostavio tu kratku poruku i izvještaj iz Bereje ne samo da bi nam dao svoju definiciju plemenitosti, već i znajući u kakvim vremenima poslije njega živimo i koliko će biti važno poznavati Božiju Riječ.

Pozvani smo, takođe, da provjeravajući sve, zadržimo (samo) što je dobro (1.Solunjanima 5, 21). Ovdje ne govorimo o lažnim učiteljima i učenjima i kako se čuvati od njih, već kako se snaći u mnoštvu (dobrih) učitelja danas, i njihovih pouka i poruka. Ni jedan od njih izgleda nema monopol na cijelu istinu, ni jedno naučavanje nije stoprocentno ispravno i potpuno ‘čisto’. Kako se čini, uvijek neko od njih na nekom polju malo zataji, i to tačno tamo gdje je neko drugi ‘jak’ i više u skladu s Pismom – samo treba naći ko je u čemu dobar. Valjda je u tome i svrha, da čovjek traži, ispituje, nalazi, trudi se i uči.
Tako, umjesto rasparčane, nejasne i necjelovite slike, nalazimo i stavljamo dio po dio slagalice na odgovarajuće mjesto i polako dobijamo pravu, neiskrivljenu – onu veliku sliku Božijeg uma i karaktera otkrivenog kroz Njegovu Riječ.


Možda je neko negdje tamo i bez greške, možda ima neko ko je toliko u Božijoj volji da je sve njegovo naučavanje ili propovijed, sve što je napisao ili rekao istinito i čisto jevanđelje ni za jotu promijenjeno, razvodnjeno ili iskvareno. Ali i poslije takvog nekog, kao i tada u Bereji poslije Pavla, opet bi neki današnji Berejci istraživali Pisma je li to tako.

magnifying-glass-162887_640

Namjera ovom stranicom nam je trojaka:

1. Da pokušamo da i sebe i vas motivišemo da budemo ‘plemeniti’ i svakodnevno se hranimo Riječju, razmišljajući o njoj dan i noć.


2. Da ispitujemo i istražujemo ‘je li to tako’, ne imajući ni u koga potpuno povjerenje ‘naslijepo’, osim potvrdom kroz Riječ Božiju.


3. Da tražimo samo ono dobro u evanđeoskoj teologiji (podrazumijevajući da ima i lošeg), ali i da iz mnoštva dobrog biramo što je bolje, a od boljeg i ono najbolje.

Ovdje dalje ćemo se osvrnuti na pojedine naše ustaljene koncepte koje više niko ne provjerava ili preispituje, oslovićemo izvjesne pojave u našem ‘biblijskom’ hrišćanstvu i ukazaćemo na neke predrasude kojih se uporno držimo i mislimo da tako treba. Pri svemu tome ne mislimo da imamo monopol na istinu već smo samo otvorenog uma i spremni na odricanje od ‘svojih’ naviknutih razmišljanja i stavova ako se, pod svjetlom Svetog pisma, ukaže potreba za tim. U tu svrhu očekujemo i vaše mišljenje i pomoć u zajedničkoj borbi za vjeru koja nam je jednom predana.

DV

………………………………………………………………………………………………………………………………..

Sadržaj:

Biblijski pogled na govorenje u jezicima

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće crkve, 1. dio

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće crkve, 2. dio

What’s wrong with Calvinism?

~~~

Biblijski pogled na govorenje u jezicima

Prije svega želim istaknuti da svoje vjerovanje i djelovanje trebamo oblikovati kroz tumačenje Biblije, a ne po osjećajima i iskustvu. Prečesto se doktrina oblikuje upravo po modelu koji priznaje da “Biblija kaže x, ali nije valjda tako.” Uglavnom se tu radi o nepopularnim doktrinama, o kojima povremeno i ja pišem. Na primjer, u kršćanskim se krugovima opetovano čuje da “Bog mrzi grijeh, ali voli grešnika,” iako biblijsko učenje jasno ističe da Bog mrzi bezbožnike (npr. Psalam 5:5). Na razne se načine pokušava zaobići jasno tumačenje ovakvih stihova, tako što se neki drugi stihovi vade iz konteksta i pretjerano naglašavaju. Svi, naravno, znamo da Biblija kaže: “Bog je ljubav” i “Bog je tako ljubio svijet…”

Međutim, biblijsko argumentiranje ne treba se vršiti izvlačenjem stihova iz konteksta, nego mora slijediti tijek autorove misli. Najjači argumenti su oni koji proizlaze iz tumačenja dužih odlomaka teksta. Rijetko kada neki stih možemo ispravno razumjeti bez redaka iz njegove neposredne okoline.

Po pitanju govorenja u jezicima, najveći se naglasak stavlja na pojedine stihove iz 1. Korinćanima 14. Pobornici te prakse, nažalost, potpuno ignoriraju širi kontekst, te zanemaruju istine koje se protežu već od 6. poglavlja, a ključne su za razumijevanje 14. poglavlja.

Prije svega, u poglavljima 6-12 tema kojom se Pavao bavi je “korist” ili “izgradnja.” Prvo što nam o tome govori je da “dopušteno” nije isto što i “korisno” (6:12). Drugim riječima, slobodu po kojoj imamo pravo na određeno ponašanje, trebali bismo odbaciti u nedostatku korisnosti. Ako nešto nije korisno, zašto bismo to činili, čak i ako nam je dozvoljeno? Ovdje Pavao korisnost uzdiže iznad dozvoljenosti.
Nadalje, u 8:9,10, nailazimo na upozorenje – naša sloboda ne smije biti spoticaj nejakima! Vjernik svjestan svoje slobode, nehotično može “izgraditi” slabijeg vjernika na nešto štetno. Upozoravajući na takvu mogućnost, Pavao zapravo ponavlja ono što je ranije već napisao – naše ponašanje mora izgrađivati, čak i ako to znači da se moramo odreći svoje slobode.
Treći odlomak (10:23) odlično povezuje ova prethodna dva. Ovdje, uz ponavljanje skoro jednakih izraza kao u 6:12, sloboda, korisnost, i izgrađivanje se stavljaju u blizak odnos. Iako nešto može biti dozvoljeno, trebali bismo to “zaobići” ako nije korisno. Dozvoljeno nije korisno ako ne izgrađuje. Štoviše, sljedeći stih (10:24) jasno zapovijeda: “Nitko neka ne traži svoje [svoju korist], nego dobro drugoga.”
U 12. poglavlju, apostol ove ideje primjenjuje na temu duhovnih darova. U stihovima 7-11 jasno je da Duh daje različite darove pojedincima, a svaki dar mora biti “na korist.” Dvanaesto poglavlje stavlja poseban i jasan naglasak na činjenicu da ne bismo trebali svi imati iste darove, nego različite, jer to donosi veću korist kolektivu. Prema tome, svaki dar koji koristi zajednici, može se smatrati darom Duha. Protivno tome, s pravom trebamo sumnjati u izvor dara koji ne koristi drugima. Zar bi Duh nekome dao dar koji ne koristi nikom drugom osim primatelja dara? Kontekst i tijek Pavlove misli od 6. do 12. poglavlja, navodi na odgovor: “Ne bi. Dar koji ne koristi zajednici, nije od Duha.”

Način na koji Pavao govori o tome, i kako razvija argument, treba uzeti u obzir pri tumačenju 14:2-31. Tamo, naime, apostol o govorenju u jezicima piše kao o nečemu što koristi samo jednom pojedincu, ali nema nikakve dobrobiti za zajednicu.

Opravdanje za govorenje u jezicima i procjenu korisnosti tog dara, mnogi vide u riječima iz 14:4. Tamo Pavao navodno ističe da primatelj dara govorenja u jezicima “izgrađuje samoga sebe.” Prema ovoj logici, dar prorokovanja koristi zajednici, a dar govorenja u jezicima koristi samo govoritelju, što bi trebalo biti u redu. Međutim, kako smo vidjeli do sada, nije u redu ako dar nije koristan svima. Štoviše, Pavao čak i ističe (u 14:17) da molitva u jezicima nema smisla, jer se “drugi ne izgrađuje.”

Daleko od toga da 14:4 odobrava molitvu u jezicima, ovdje nalazimo sarkastičnu primjedbu koja se zapravo ismjehuje ideji da se vjernik treba koristiti darom koji nikome drugom osim njega nije na izgradnju. Dopuštenje da ovaj stih shvatimo kao sarkazam, nalazimo u 8:9-11 gdje Pavao na sličan način koristi istu riječ. Tamo čak i mnogi hrvatski prevoditelji prepoznaju sarkazam i stavljaju “izgraditi” u navodne znake. Očito je da Pavao misli da će se slabi brat “spotaknuti” ako tebe jačega vidi da jedeš meso žrtvovano idolima. Neće se “izgraditi” u pravom i doslovnom smislu te riječi.

Dodatno pojašnjenje teme nalazimo u stihovima 12:31 i 14:1. Međutim, ovdje je potrebno uzeti u obzir da se isti oblik glagola “čeznuti” može prevesti i kao indikativ i kao imperativ. Drugim riječima, obje riječi mogu biti ili naredbe (imperativi) ili izjave (indikativi) ili jedna od dvije moguće kombinacije (indikativ u 12:31, a imperativ u 14:1 ili imperativ u 12:31, a indikativ u 14:1). Ništa u samim glagolima ne daje nam naznaku kako ih Pavao koristi, nego jedino kroz razmatranje neposrednog konteksta možemo dokučiti koja mu je poanta.

Imajući ovo na umu, lakše je razumjeti umetanje 13. poglavlja između 12. i 14., jer se čini kao da mu tamo nije mjesto. Argument je sljedeći: Ne mogu svi imati iste darove, a pogotovo ne one “više,” a vi svi čeznete (indikativ) za tim višima (12. poglavlje); pokazat ću vam ljubav kao uzvišeniji put (13. poglavlje); težite za njom, čeznite (imperativ) za darovima duha, ali više za onima koji su korisni drugima, jer jezikom samo sebe “izgrađuješ” (14. poglavlje). Dakle, prve retke 14. poglavlja nikako ne treba koristiti za potvrđivanje ideje da svaki kršćanin treba težiti za govorenjem u jezicima. Pavlova poanta je suprotna.

Kada se već bavimo 13. poglavljem, potrebno je još nešto istaknuti. Naime, vrlo je očito da se današnje korištenje dara govorenja u jezicima značajno razlikuje od onoga iz Djela apostolskih, po tome što se u Djelima uvijek radi o poznatim, svjetskim jezicima, a danas se navodno radi o nekim “anđeoskim jezicima.” Opravdanje za takvu praksu, pobornici nalaze u 13:1, gdje Pavao spominje ljudske i anđeoske jezike. Međutim, i samo površnim pogledom na 13. poglavlje primjetit ćemo da se ono vizualno razlikuje od ostatka teksta. Razlog za to je činjenica da su i prevoditelji prepoznali da se u 13. poglavlju radi o pjesničkom žanru. Poglavlja 12 i 14 su prozni materijal, a 13. poglavlje sadrži pjesničke elemente. Jedno od obilježja biblijskog pjesničkog žanra je hiperbola – preuveličavanje s namjerom naglašavanja. U prva 3 stiha 13. poglavlja, često se susrećemo s riječju “sve” (sve tajne, svu spoznaju, svu vjeru, sav svoj imetak). Očito je da Pavao pretjeruje. U tom kontekstu, nailazimo i na spominjanje “anđeoskih jezika.” Pavlova poanta je sljedeća: da znam sve tajne (što nije moguće), to bez ljubavi ne bi ništa vrijedilo; da govorim sve jezike, pa čak i anđeoske (što možda i ne postoji), to bez ljubavi ne bi ništa vrijedilo. Nije mi jasno kako je moguće u ovom pjesničkom retku pronaći opravdanje prakse prema kojoj čovjek treba pred drugima, ili sâm iza zatvorenih vrata, izgovarati zvukove koji ne znače ništa, niti ih itko razumije.

Nadalje, potpora za vjerovanje i prakticiranje govorenja u jezicima, mnogi nalaze u 14:15, gdje se čini da Pavao dozvoljava postojanje dvaju načina štovanja – molitvu i pjevanje duhom s jedne strane, i molitvu i pjevanje umom s druge. Međutim, počevši od 6. stiha, Pavao nastavlja temu korisnosti – ako bi među vjernike došao govoreći u jezicima, ali bez neke jasno razumljive poruke, to im ne bi koristilo. Takvo djelovanje on uspoređuje s puhačkim instrumentima (14:7,8) koji bez jasnog zvuka proizvode samo vjetar (14:9,10). Ova nam ideja uvelike pomaže pri razumijevanju stihova 13-16 gdje se koristi grčka riječ pneuma, koja može značiti duh, ali i dâh, vjetar. Dakle, kao što puhanje kroz trubu koje nema značenje samo proizvodi vjetar, tako i govorenje u jezicima bez tumačenja i poruke samo stvara kretanje zraka u zajednici, i nikome nije korisno. Pavao ne uspoređuje duhovnu molitvu s umnom molitvom, nego molitvu dâha koji izlazi iz usta s molitvom uma koja ima smisla i koja je na izgradnju ostalima.

Štoviše, cijela ideja veće važnosti razumijevanja nad govorenjem u jezicima, potkrijepljena je u 14:18,19.

Potrebno je nešto reći i o načinima na koje se govorenje u jezicima prakticira u današnjim crkvama. Praksa koju primjećujemo u Novom zavjetu je ta da su uvijek govorili poznatim, ljudskim jezicima, i to u trenucima od značajne povijesne važnosti za napredovanje evanđelja i širenje crkve (Dj.2:6-11 – Židovi počinju vjerovati; 10:46 – pogani počinju vjerovati; 19:6 – Ivanovi učenici, kao “prijelazna karika,” počinju vjerovati). Također, rijetko se danas nailazi na osobu koja ima dar tumačenja jezika, a Pavao u ovom poglavlju izričito zabranjuje govorenje bez tumačenja, te nalaže da se to govorenje obavi po redoslijedu – jedan za drugim, što nije kako se to danas radi u mnogim zajednicama, nego često govore istovremeno, stvarajući buku i pomutnju.

Svrha dara govorenja u jezicima je nešto što ne smijemo zanemariti. U 14:22, Pavao ističe da je dar govorenja u jezicima osmišljen kao znak za nevjernike, a ne kao nešto što se treba koristiti u zajednici vjernika jednom tjedno, ili svaki dan kod kuće. U Djelima apostolskim, dar je uvijek bio znak da je određena skupina primila Duha Svetoga, i ne spominje se nakon toga. Pavao piše da jezici nisu namijenjeni vjernicima, nego je prorokovanje (tumačenje riječi) ono što je za njih, dok su jezici za nevjernike. Danas, međutim, dar govorenja u jezicima se koristi skoro isključivo među vjernicima. Nikada nisam čuo da je netko na ulici progovorio u jezicima.

Štoviše, postoji nešto što me iznimno čudi i što mi je sumnjivo kod današnje prakse govorenja u jezicima. Naime, u Novom zavjetu čitamo o tome da je Duh sveti najednom sišao na ljude koji su zatim počeli govoriti u jezicima. To nije bilo nešto čime su oni mogli upravljati, po svojoj volji. To je potpuno drugačije od današnje prakse. Nekoliko puta sam se susreo s kršćanima koji vjeruju da imaju dar govorenja u jezicima. Neki od njih su mi rekli da redovito mole i u zajednici i kod kuće dok su sami. No, kada su okruženi ljudima koji su protiv toga, ili kada posjećuju zajednice koje ne odobravaju govorenje u jezicima, oni se suzdržavaju od te prakse. Za razliku od iznenadnog progovaranja u jezicima, o čemu čitamo u Djelima, prilikom čega je Duh upravljao govoriteljima, današnji govoritelji upravljaju Duhom i govore kada žele, a po potrebi mogu i ne govoriti.

Sve ovo me navodi da sumnjam u istinitost i vjerodostojnost današnjeg “dara govorenja u jezicima.” Očito je drugačiji od onog biblijskog, a argumenti koje sam upravo naveo, ukazuju da današnji govoritelji krivo razumiju i tumače ono što je Pavao pisao o tome.

Izvor: Teoblogija

Biblijski pogled na govorenje u jezicima (PDF)

[Sadržaj ↑]
……………………………………………………………………………………………………………………………………….

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće crkve, 1. dio

Ovim člankom želim uvesti jednu seriju članaka, kao što je vidljivo po tome što u naslovu stoji “1. dio.” U počeku, htio sam koristiti naslov koji obećava argumentiranje mojih razloga za vjerovanje u post-tribulacijsko uzeće. Međutim, smatram da je bolje navoditi moje razloge odbijanja uzeća prije velikih nevolja, upravo zato jer sam post-trib stav preuzeo zbog toga što su me pred-trib argumenti razočarali, iako sam i sam ranije vjerovao u pred-trib.

Za one koji nisu skroz upućeni, kratak sažetak: Biblija naviješta buduće razdoblje Velikih nevolja (tribulacija) na zemlji. To će biti nevolje kakvih do sada nije bilo u cijeloj ljudskoj povijesti, a trajati će sedam godina (broj je vjerojatno doslovan, a moguće je i da je simboličan). Dio kršćana vjeruje da će se Krist vratiti po svoje vjerne prije tih nevolja i uzeti ih k sebi, dok dio vjeruje da će kršćani biti na zemlji tijekom tih 7 godina, te da će Krist tek nakon njih doći suditi svijetu i započeti svoju vladavinu na zemlji.

Prema mojim spoznajama, većina hrvatskih kršćana vjeruje u uzeće prije Velikih nevolja. Osim mene, poznajem možda 5-10 braće i sestara koji nisu u toj skupini.

U sljedećim člancima, objasniti ću zašto me pred-trib argumenti ne zadovoljavaju. Započeti ću s filozofsko-teološkim argumentima (odnosno, onima koji nisu izravno vezani uz neki određeni odlomak koji poučava o uzeću), a nakon njih ću odraditi egzegezu nekoliko biblijskih odlomaka, koji su do sada, vjerujem, pogrešno korišteni za potvrdu pred-trib uzeća. Planiram pokazati da dosljedno tumačenje tih redaka jasno potvrđuje post-trib uzeće.

Moj prvi odaziv na spoznaju da Biblija naviješta te nevolje bio je strah. Čitajući knjigu Otkrivenja po prvi put, nadao sam se da ću umrijeti prije nego to razdoblje počne. Bojao sam se da ću pod raznim pritiscima, progonstvima i ostalim problemima koji karakteriziraju to vrijeme, zanijekati Krista. Moj najveći strah je bio strah od toga da ću radije usnama reći da se odričem Krista (iako bi mi srce govorilo nešto drugo), nego da ću pristati na nekakvo tjelesno mučenje. Taj strah nije iracionalan. Čitajući Joba, dobiti ćemo dojam da su rijetki oni koji i u potpunom raspadu života ostaju postojani u svojoj neporočnosti. Zbog toga, ideja o pred-trib uzeću bila je kao dašak vjetra u toj sparini mojih strahova; kao gutljaj vode u pustinji tjeskobe. Bojao sam se da bih bio preslab da bih se mogao oduprijeti sotonskim napadima u Velikim nevoljama, a doktrina o pred-trib uzeću ponudila mi je kartu za vlak koji će me odvesti prije nego nevolje počnu.

Međutim, taj strah ipak nije toliko racionalan koliko mi se tada činilo. Štoviše, taj strah pokazuje manjak vjere. Ta tjeskoba pokazatelj je iskrivljene slike Boga.

Naravno, “Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga…” (1.Kor.10:13; KS). Ove riječi bile su među prvima koje su počele otklanjati moje strahove o Velikim nevoljama. Pronašao sam jasno obećanje da me neće zadesiti ništa što je preteško za mene. Često sam mislio da to znači da slabiji ljudi prolaze kroz manje probleme, a snažniji kroz veće. Ako je nešto prevelika kušnja za mene, Bog neće dopustiti da uopće i zapadnem u tu situaciju. Ipak, je li to smisao ove rečenice? Nastavak stiha glasi: “… nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” Velika istina koju ovdje Pavao ističe je to da Bog ne daje slabim kršćanima ispričnicu koja im omogućava da se izvuku iz problema koji bi im bili preteški. Naprotiv, slabijima Bog daje snagu. Što si slabiji, to ćeš dobiti veću snagu, a ne manje probleme.

Nadalje, razmišljajući o sadašnjim nevoljama, često se sjetimo stiha koji glasi: “Sve mogu u onome koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13; KS). Dugo je trebalo da o ovim riječima počnem razmišljati kao o nečemu što je primjenjivo i na Velike nevolje.

Ove dvije istine —da Bog u velikoj kušnji daje veću snagu onima koji ju nemaju, te da sve možemo podnijeti uz pomoć snage koja ima izvor u Bogu— potpuno su odagnale moje strahove od Velikih nevolja. Naravno, nisam neki mazohist koji se veseli tom razdoblju i više bih volio da sam u krivu. Ali, zajedno s drugim argumentima (koje ću izložiti u člancima koji slijede), ovo razmišljanje mi je pomoglo da shvatim pravu sliku o Bogu, Velikim nevoljama, i meni samom. Zbog činjenice da će u tih sedam godina biti “velika nevolja kakva nije bila od postanka svijeta do sada niti će biti” (Mat.24:21; HBD), sada jedva čekam prikaz Božje sile koja je mnogo veća od bilo kakvih nevolja…

Pojašnjenje

Jedan brat/prijatelj/mentor kojeg jako cijenim pomogao mi je danas da nešto shvatim, a da možda nije toga niti svjestan.

Serija koju sam započeo prethodnim člankom, nešto je o čemu zaista želim pisati. Prvenstveno, jer je to tema koja me zanima. Smatram da je pisanje možda najbolji način za bolje razumijevanje nečega. Ima nešto u izreci koja kaže: Da bi naučio – čitaj; da bi znao – piši; da bi savladao – poučavaj. Ovo je tema koju želim bolje znati. Zato o njoj i pišem. Pisanje mi pomaže pri organiziranju misli i preispitivanju svojih stavova kroz prizmu Svetoga pisma.

O ovome pišem iz još jednog razloga. U desetak godina otkako proučavam ovu temu primjetio sam nešto što mi se nije svidjelo. Naime, vrlo često se dobije dojam da su kršćani koji vjeruju da će crkva proći kroz Velike nevolje, na određeni način sub-ortodoksni. Kao da nešto ne valja s nama, ako smo post-trib. Kao da mi imamo liberalniji stav prema Pismu. Jedan od mojih ciljeva, dakle, za ovu seriju, jest pokazati da post-trib stav nije potpuno neutemeljen, niti je to stav koji je obilježje ljudi kojima treba pokazati istinu. Drugim riječima, ako poznate nekoga tko je post-trib, nemojte pretpostavljati da mu treba vaša pomoć da uvidi svjetlost. Možda čovjek vjeruje to što vjeruje radi dobrih argumenata. Složite se da se ne slažete.

No, možda sam trebao istaknuti nešto što NIJE razlog mog pisanja o toj temi. Ne pišem o post-trib uzeću zato jer sam protivnik pred-trib uzeća. Naslov serije sam nezgrapno odabrao, priznajem. Vjerojatno ću ga i promijeniti. Ako u razgovoru dođemo do ove teme, ja vas neću nikada napasti ako ste pred-trib. Često sam razgovarao s ljudima o tome, i nikada nisam bio agresivan. Otvoreno mogu pozvati da se javi netko koga sam “zaskočio” i pokušao navesti na post-trib. Sumnjam da će se itko javiti. Moja misija nije “preobratiti” pred-tribovce na post-trib vjerovanje. To čak i nije neka doktrina koja je visoko na mom popisu važnih doktrina.

Zanima me tema i želim biti vjeran Pismu. Moje pisanje o temi, pomaže mi u tome. Jedna stvar koju sam UVIJEK govorio kada sam razgovarao o toj temi je sljedeće: Ako sam u krivu, i Biblija ne poučava post-trib, vrlo rado ću se javno pokajati (s obzirom da sada i javno pišem o tome) i promijeniti svoj stav. Ali argumenti me moraju zadovoljiti. Do sada, na takve argumente nisam naišao. Što ne znači da sam prestao tražiti.

To je poanta ove serije: Izolirati argumente za pred-trib koji me dosad nisu uvjerili, da bih lakše mogao primjetiti one koji bi me mogli uvjeriti, ukoliko naiđem na takve.

[Sadržaj ↑]

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće, 2. dio

“Velike Nevolje nisu Božji gnjev za sve sudionike”

Kada je razorni tsunami poharao Maleziju na sâm Badnjak prije nekoliko godina (2004.), ljudi su govorili: “Božji sud nad razvratnošću koja je tamo raširena.” Možda su bili u pravu, a možda i nisu. Ako ćemo tvrditi da je takvo razmišljanje ispravno, naići ćemo na veliki problem počnemo li razmišljati o događajima koji su se 11. srpnja 2001. odvijali u New Yorku. Može li ograničeni čovjek prosuditi što je Božji sud, a što teroristički čin? Netko bi mogao spremno doskočiti: “Tsunami je prirodna nepogoda kojom ljudi ne mogu upravljati, a napad na WTC su isplanirali ljudi.” U redu, to bi bilo primamljivo rješenje predstavljene dileme. Međutim, kada je nedavno tsunami razorio Japan, je li to bio Božji sud ili elementarna nepogoda? A kada je potres sravnio dio Los Angelesa 1994. godine, ili kada je Temza poplavila London 1928. godine, ili kada je isti grad poharao požar 1666. godine, itd.?

Načelo koje nam se nameće, glasi ovako: Nevolja ne gleda tko je tko. Elementarna nepogoda, pa čak i eksploziv religijskih ekstremista, ne diskriminira ni po kojem mjerilu. Smrt u takvim situacijama ubija i krive i nedužne, i ubojice i liječnike, i silovatelje i časne sestre, i psihopate i male bebe.

Razdoblje Velikih nevolja biti će vrijeme Božjeg gnjeva. Riječnik koji se koristi u Knjizi otkrivenja ne ostavlja mjesta sumnji glede toga (anđeli na Zemlju izlijevaju, jedan za drugim, čaše Božjega gnjeva). Neki bi rekli da će to biti vrijeme suda Izraela, prvenstveno radi odbacivanja vlastitog Mesije. Potvrdu za takav stav, možda nalaze u kombiniranom čitanju Jeremije 30:7 i Marka 13:8 (u oba odlomka se koriste hebrejske i grčke riječi koje označavaju porođajne muke, no nije potpuno sigurno postoji li teološka paralela između ta dva odlomka). No, nameće se pitanje: Ako se Božji gnjev izlijeva na osobu A, znači li to da nevolja kojom on kažnjava osobu A ne smije zadesiti i osobu B, na koju njegov gnjev nije usmjeren?
Ovim člankom želim predložiti sljedeću ideju: Izlijevanje Božjeg gnjeva na svijet tijekom Velikih nevolja, ne znači da crkva ne može niti smije biti prisutna. Osuda svijeta tijekom Velikih nevolja ne zahtijeva pred-tribulacijsko uzeće!
Tri su razloga zašto vjerujem ovako:

1) Sâm Isus je upozorio protiv ovakvog načina razmišljanja (Lk. 13:1-5)
Ovaj odlomak se nalazi nakon odlomka koji govori o spremnosti za Kristov dolazak (12:35-48), te ispred enigmatične prispodobe u kojoj je neplodna smokva milostivo dobila još vremena prije nego ju se posječe (što se vjerojatno odnosi na Izrael; usp. Hoš.9:10; Nah.3:12). Čini se, dakle, da je ovaj Isusov govor smješten između odlomaka koji su više-manje vezani uz eshatologiju. Njegova poanta je sljedeća: Nevolja nije nužno osuda (usp. s Knjigom o Jobu, koja ima istu poantu). U dva događaja koja spominje, Isus ističe da su poginuli ljudi koji nisu bili ništa grešniji od ostalih u njihovoj okolini. Nevolja se dogodila i poginuli su “nevini” ljudi. Dakle, nema smisla reći da crkva neće proći kroz velike nevolje jer su one gnjev Božji, a crkvi je obećano da će biti spašena od gnjeva (1.Sol.1:10; 5:9 – moje je uvjerenje da ova dva odlomka iz 1. Solunjanima uopće ne govore o Velikim nevoljama, ali o tome ću više pisati kasnije).

2) Izgnanstvo u Babilon upozorava protiv ovakvog načina razmišljanja
Kada je Božji gnjev bio izliven nad Izraelom u obliku izgnanstva u Babilon, osvajači nisu ubijali i zarobljavali samo one koji su se odmetnuli od Jahve, nego su s krivima stradavali i nedužni – oni koji su bili odani Zakonu i Savezu. Paralela je sljedeća: Izrael je bio nevjeran Bogu, te ih je on kaznio. Međutim, kaznio je sve koji su živjeli na području Izraela – krive s nevinima; Velike nevolje također su kazna za nevjeru određenih ljudi, ali nevolje će zadesiti cijeli svijet.

3) Događaji Izlaska upozoravaju protiv ovakvog načina razmišljanja
Kada je Božji gnjev bio izliven nad Egiptom, Hebreji nisu bili iščupani, nego su se našli usred toga; Mojsije u nekoliko navrata ističe da su se pošasti odvijale samo na području gdje su živjeli Egipćani, a da je područje Izraelaca bilo izuzeto (npr. Izl. 9:23-26; 10:21-23); Bog ih je sačuvao usred tih nevolja i tek nakon njih je došlo do izbavljenja i odvođenja u obećanu zemlju odmora. Novi zavjet nam govori da su ovi događaji primjer i opomena za nas koji živimo u posljednjim vremenima (1. Kor. 10:1-11). Dakle, prvo je bilo ropstvo, pa nevolje (osuda Egipta i gospodara tadašnjeg svijeta – Faraona; ali su i Izraelci bili prisutni, iako zaštićeni), pa dolazak osloboditelja Mojsija, pa ulazak u zemlju odmora (Hebrejima 3:1-4:11 govori da je počinak u Kanaanu slika vječnog počinka vjernika). Prema tome, moguće je da će se budući događaji odvijati tako da će prvo biti Velike nevolje, pa da će doći izbavitelj Isus, pa da ćemo tek tada ući u vječni počinak (ovu kronologiju potvrđuju i riječi iz Lk.21:1-28 – Isus svojim učenicima govori da se nakon Velikih nevolja usprave i podignu glave “…jer je blizu vaše oslobođenje”).

Ukratko, Velike nevolje će biti izlijevanje gnjeva nad nevjernim svijetom. Ali, to ne znači da crkva mora biti uklonjena. Posljedice gnjeva mogu osjetiti i oni na koje gnjev nije usmjeren. Ne gnjev, nego posljedice gnjeva. Kao što je Adamov grijeh doveo gnjev na njega, ali i nevolje na sva bića; kao što je grijeh nevjernih Izraelaca doveo gnjev na njih, ali i nevolje na vjerne Izraelce; kao što i danas grijeh nevjernika dovodi gnjev na njih, ali i nevolje na vjernike (kroz razne prirodne nepogode, ratove i slično), tako će i u Velikim nevoljama grijeh nevjernika dovesti gnjev na njih, ali i nevolje na crkvu.
Ohrabrenje vjernicima, nalazi se u pouci prošlosti, te u obećanju iz Biblije, prema kojima vidimo da Bog svoje vjerne čuva unatoč nevoljama. Što su veće nevolje, to je veća zaštita. Povezano s prethodnim člankom u ovoj seriji, smatram da se crkva ne treba bojati Velikih nevolja, te da nema razloga zašto pravovjerni evanđeoski kršćanin mora vjerovati u pred-tribulacijsko uzeće.

Dodatno o gnjevu

Čitajući neke biblijske tekstove i teološke članke ovih dana, shvatio sam da bih trebao napisati neke stvari koje sam izostavio u prethodnom članku o Božjem gnjevu i Velikim nevoljama. Radi se o pitanjima na koja odgovore moraju dati pobornici predtribulacijskog uzeća. Ja bih mogao ponuditi svoje odgovore, iako moje vjerovanje o Velikim nevoljama (to jest, da crkva neće biti uzeta prije njih) isključuje postojanje tih pitanja. Upravo zato što se pitanja nameću jedino ako tvrdimo da će crkva doživjeti predtribulacijsko uzeće zbog toga što ona nije određena za gnjev Božji, teret pružanja odgovora na ova pitanja leži na onima koji tako vjeruju.

1) Ako crkva treba doživjeti predtribulacijsko uzeće, zato jer ona nije određena za Božji gnjev, što to znači za one koji će se obratiti tijekom Velikih nevolja? Zar su oni određeni za Božji gnjev? Ako jesu, kako to da će biti spašeni? Ako nisu, kako to da prolaze kroz velike nevolje?

2) Ako odgovor na prethodno pitanje glasi: “Vjernici iz Velikih nevolja nisu Crkva, a samo Crkvi je obećano da neće doživjeti Božji gnjev,” onda se postavlja pitanje: Koliko Božjih naroda će postojati u vječnosti? Ako vjernici iz Velikih nevolja nisu Crkva, a nisu ni Izrael, što su onda? Ako su oni neka posebna skupina, to povlači dodatno pitanje: Jesu li onda i vjernici prije Sinajskog saveza (poput Henoka, Noe, Melkisedeka, itd.) neka četvrta skupina? Znači li to da će u vječnosti biti četiri posebna Božja naroda: pred-Izraelci, Izraelci, Crkva, i vjernici iz Velikih nevolja?

3) Nije li Isus upravo Crkvi obećao progonstva? Zar Isus nije molio Oca da nas ne uzme iz svijeta nego da nas u svijetu očuva od Zloga? Naravno, ti tekstovi govore o cijelokupnoj povijesti crkve koja je bila progonjena u svim razdobljima, ali ne možemo li ih primjeniti i na Velike nevolje? Ako ne, zašto ne?

4) Ne opisuje li nam tekst Knjige Otkrivenja zapravo selektivno izlijevanje Božjeg gnjeva? U Otk. 7:2, Ivan je vidio anđela s Božjim žigom koji zaustavlja druge anđele koji se spremaju pustošiti zemlju. On im govori da ne započinju svoj zadatak pustošenja dok se Božjim žigom ne obilježe Božje sluge. Zatim se pojavljuju 144 tisuće ljudi koji “dolaze iz velike nevolje” (7:14). Koja je svrha označavanja ovih vjernika? Ako ne radi zaštite (slično kao što je Rahaba morala svoj dom označiti crvenom vrpcom radi zaštite), radi čega ih označavaju pečatom? Nadalje, kada “Zmaj” pokreće rat protiv “ženinog potomstva,” on ratuje protiv onih koji su opisani izrazom “koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo” (12:17). Skoro isti izraz se pojavljuje malo kasnije, nakon odlomka koji opisuje sudbinu onih koji su primili žig zvijer i koji su se poklonili njezinom kipu (14:8-11). Sljedeći stih kaže: “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeruju u Isusa.” Dakle, ti ljudi koji čuvaju zapovijedi i Isusovo svjedočanstvo, oni protiv kojih Zmaj ratuje, ne primaju žig zvijeri i ne klanjaju se njezinom kipu. S time na umu, značajni su stihovi 16:1,2 – Anđeli se spremaju izliti Božji gnjev na zemlju, kaže 16:1. Sljedeći redak nas obavještava da se prva čaša gnjeva izlijeva na onim osobama “koje su imale žig zvijeri i koje su se klanjale njezinu Kipu.” Ostalih 5 čaša gnjeva izlijeva se na prirodu, ali ne i na osobe – more, rijeke, sunce, prijestolje zvijeri, rijeku Eufrat, zrak. Zar to ne pokazuje da je gnjev izliven na nevjernike, ali ne i na vjernike (koji ipak podnose nevolje nastale zbog uništavanja okoliša i zbog Sotonine mržnje, što i danas podnosimo)?

5) Ako će Crkva biti uzeta sa zemlje na nebo prije početka Velikih nevolja, navodno između Otk 3:22 i 4:1, kako ćemo objasniti što piše u 12:9,10? U 12:9, Sotona je zbačen s neba na zemlju. Sljedeći nam stih otkriva “glas s neba” koji govori “zbačen je tužitelj naše braće.” Ako je ovo Crkva, zašto ne kažu “zbačen je naš tužitelj”? Ako nije Crkva, tko je onda?

Izvor: Teoblogija

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće Crkve (PDF)

[Sadržaj ↑]
……………………………………………………………………………………………………………………………………….

What’s Wrong with Calvinism?

This is a talk I gave recently at City on a Hill Church in Seattle, Washington. (City on a Hill is a mostly Russian evangelical church. It’s leaders are concerned about infiltration of aggressive Calvinism into their and other Russian evangelical churches whose tradition is Arminianism. I want to thank Russell Korets and the other leaders of the church for inviting me to speak and I want to thank the many leaders of other Russian evangelical churches who came to the events.)What’s Wrong with Calvinism?A few years ago I came to the conclusion, led by God, I believe, that someone needs to speak out about the problems of Calvinism and defend Arminianism. Many Calvinists, I believe, unfairly misrepresent Arminianism as a form of human-centered, self-salvation. I kept hearing, and still hear, that Arminians, allegedly, do not believe in a God who saves but in a God who only gives us the opportunity to save ourselves. Also, few of the leading Calvinists admit the problems within Calvinism and most of its young adherents seem blissfully unaware of where it leads—to thinking of God as the author of sin and evil and therefore not perfectly loving or good.

So, what exactly is “Calvinism?” It’s a theological belief system named after John Calvin, the Protestant reformer of Switzerland in the sixteenth century. However, it’s doubtful that Calvin himself believed everything that goes under the label “Calvinism.” And Calvinism holds many beliefs that pre-date Calvin. The early church father St. Augustine wrote “On the Predestination of the Saints” back in the early fifth century.

Sometime in the early twentieth century a teacher of theology came up with the acronym “T.U.L.I.P.” to summarize the “five main points” of Calvinism. Calvinism is bigger than that flower, but Holland, famous for its fields of tulips, has been a hotbed of Calvinism. And not all Calvinists agree with all five points. Nevertheless, we can safely say that, for the most part, the “five points of TULIP” summarize the Calvinism of John Piper and the “young, restless, Reformed” movement that is making inroads into churches where Calvinism has never before existed (such as Pentecostalism).

The first point is “total depravity.” What does that mean? Calvinism teaches that human beings are all born so corrupted and depraved by original sin that they, we, are incapable of even exercising a good will toward God. As Scripture says “There is none that does good, no not one” (Romans 3:12) and “There is no one who seeks after God” (Romans 3:11). Total depravity does not mean that every person is as evil as it is possible to be. Rather, it means that every part of us, including our reasoning ability, is so damaged by inherited Adamic corruption, original sin, that we cannot do what is truly good apart from grace.

The second point is “unconditional election.” It means, according to Calvinists, that if a person comes to Christ and is saved it is because he or she was chosen by God to be saved. God selects some people out of the “mass of perdition” that humanity is, to be saved. Others are left to their deserved damnation. This is also known as “double predestination”—that God sovereignly chooses some to save and others to damn—unconditionally. In other words, God’s decision has nothing to do with any good he sees in the elect. There is nothing about a saved person that made him or her chosen by God.

The third point is “limited atonement.” Most Calvinists prefer to call it “particular atonement” because it says that Christ died only for particular people. It does not mean that the value of Christ’s death was limited. Rather, according to five point Calvinism, Christ bore the punishment only for the elect and not for those God decided not to save. This is the point some Calvinists reject, calling themselves “four point Calvinists.” Five point Calvinists say the scheme is a “package deal;” it is simply inconsistent to hold less than all five of the points. Why would Christ suffer the punishment for the sins of those God chose not to save? If he suffered their punishment, the argument goes, then God would be unjust to send them to hell. In that case, the same sins would be punished twice. This is the point I cannot find in Calvin; I believe it was added to Calvinism after Calvin by some of his more extreme followers.

The fourth point is “irresistible grace.” Most Calvinists prefer to call it “effectual grace.” The meaning is that saving grace extended by God to the elect cannot be resisted by them. It is always effectual. Part and parcel of this is the idea that regeneration, being “born again,” happens before conversion. An elect person, predestined by God for salvation, will freely choose to repent and believe because he or she has already, perhaps unconsciously, been regenerated by the Spirit of God. The person is a “new creation in Christ Jesus” first and only then converted. Regeneration precedes faith.

The fifth point is “perseverance of the saints.” It means simply that a truly saved person cannot fall away and be forever lost. That is because he or she is one of God’s elect and God would not elect a person and then allow him or her to fall from grace. This is sometimes called “once saved, always saved” and “eternal security.” Many non-Calvinists believe this doctrine also, but not because they believe the eternally secure person is sovereignty predestined by God. Rather, many Baptists, for example, simply believe God will not allow one of his children to fall forever away from his grace. Calvinists insist that’s inconsistent with free will, so perseverance of the saints belongs logically with the other points of TULIP.

That is a very quick summary of “five-point Calvinism.” It is what is commonly called Calvinism today by adherents of the “young, restless, Reformed” movement and their leaders. Behind the scenes, so to speak, these people carry on some debates among themselves about some of the finer details of the scheme, but they are agreed that these are all necessary beliefs for a holistic, robust, intellectually respectable, evangelical Christian faith.

However, TULIP does not exhaust Calvinism which his more than just a view of salvation. Calvinism also includes a broader and deeper “background” view of God’s sovereignty; it is not only about “predestination” but also about “providence” which has to do, of course, with God’s governance of creation.

Now let’s be clear about something. All Christians believe in God’s sovereignty, providence, and predestination. These are not concepts unique to Calvinism. Calvinism is a particular interpretation of them. There are other interpretations. Arminians, for example, also believe in God’s sovereignty, providence and predestination. But we have a different interpretation of these good biblical concepts than Calvinism’s.

Calvinism’s doctrine of God’s sovereignty in providence includes its doctrine of predestination. According to it, absolutely nothing ever happens or can happen that God did not decree and render certain. Even sin and evil are part of God’s plan; he planned them, ordained them, and governs them. He doesn’t cause them, but he does render them certain. As Sproul says “If there is one maverick molecule in the universe, God is not God.” Calvinist theologian Paul Helm says “Not only is every atom and molecule, every thought and desire, kept in being by God, but every twist and turn of each of these is under the direct control of God.” One can find similar sayings in virtually every Calvinist theologian’s writings.

Calvin himself spilled much ink discussing this very strong, high view of God’s providential sovereignty—even over evil. In his Institutes of the Christian Religion Calvin used the illustration of a merchant who foolishly wanders away from his companions on a trip through a forest. He is set upon by thieves and murdered. Calvin asks how a Christian should regard this event—an all others like it. First, he admits, most Christians will think of it as accidental—not planned but fortuitous—bad luck. Second, however, he says that for the Christian nothing is ever merely accidental. The merchant’s death was not only foreseen by God, he says, but planned and rendered certain by God. Even the reprobate, sinners, he says, are compelled by God’s power to obey his plans.

What does this mean? Few consistent Calvinists hesitate to admit that they believe even the fall of Adam and Eve and all its consequences, all the sin, evil and agony of the world, are decreed and rendered certain by God. Otherwise, they argue, there would be powers and forces in control of God; God would not be omnipotent and sovereign.

I call the Calvinist view of God’s sovereignty “divine determinism.” Many Calvinists are uncomfortable with that term, but I cannot think of a better, more correctly descriptive phrase for it. God determines everything—even sin, evil and innocent suffering. It is all part of a divine blueprint and everything on it is willed by God. History and our lives unfold according to the blueprint. And nothing can change it. So, Piper preaches a sermon entitled “Don’t Waste Your Cancer.” If you have cancer, it is from God and has a good purpose. Many people hearing that sermon or reading one of Piper’s books such as The Pleasures of God say “Yes, God is in control and knows what he is doing.” But they fail to consider that this also means that sin and hell are also planned, willed, designed and rendered certain by God—for a good purpose. What good purpose? God’s glory.

The great Puritan preacher and theologian Jonathan Edwards wrote a treatise entitled “The End [Purpose] for Which God Created the World.” Piper considers it one of the greatest Christian essays ever written and simply translates its main points into contemporary English. According to Edwards, Piper and most conservative, classical Calvinists, God created the world as what Calvin called “the theater of God’s glory.” Everything that happens is predetermined and rendered certain by God for his glory. Even sin, evil and hell glorify God. How? By manifesting his justice. Without hell, for example, God’s attribute of justice could not be fully revealed.

Although not all Calvinists are consistent, Calvinism itself is meant to be a consistent system of doctrinal beliefs. It begins with a certain “picture” of God believed to be biblical: God as absolutely glorious, powerful and sovereign. A bedrock Scripture for Calvinism is Isaiah 45:7: “I form the light and create darkness, I bring prosperity and create disaster; I, the LORD, do all these things.” Many other verses in Isaiah point in this same general direction and are interpreted by Calvinists as meaning that God rules over every detail of history and individual lives such that whatever happens is ordained and rendered certain by him for a purpose. Turning to the New Testament, Romans 9 is the bedrock text for Calvinism. There Paul the Apostle says “God has mercy on whom he wants to have mercy, and he hardens whom he wants to harden” (verse 19)

Of course, not all Christians interpret these and passages like them as Calvinists do. For example, Arminians and other non-Calvinist Christians point to God’s permission. To be sure, nothing can happen that God does not permit, but that is not the same as saying he causes or renders certain everything and certainly not evil, sin or innocent suffering. If those passages are to be interpreted as Calvinists interpret them, how are we to understand God’s grief over unbelief? Jesus wept over Jerusalem because they rejected him and stoned the prophets. He cried “How I would have gathered you but you would not” (Mathew 23:37). Also, according to 2 Peter 3:9 and 1 Timothy 2:4, God wants all people to be saved and no one to perish. Yet we know that is not what happens. So how can it be that everything is predestined by God, in the Calvinist sense? Arminianism uses the concept of God’s permission to explain these otherwise biblical contradictions.

What is the Arminian alternative to Calvinism? First, let me say that Arminianism and Calvinism do not conflict at every point. We agree about many things. We are all evangelicals and believe in biblical inspiration, the Trinity, the deity and humanity of Jesus, salvation by grace through faith and numerous other basic biblical beliefs. The point of disagreement is God’s sovereignty—is it all-determining or not?

Basic to Arminianism is God’s love. The fundamental conflict between Calvinism and Arminianism is not sovereignty but God’s character. If Calvinism is true, God is the author of sin, evil, innocent suffering and hell. That is to say, if Calvinism is true God is not all-loving and perfectly good. John 3:16 says “For God so loved the world that he gave his only begotten Son that whoever believes in him shall not perish but have everlasting life.” “God so loved the world.” Calvinists must explain this as meaning that God loves “all kinds of people,” not everyone. Or that “God loves all people in some ways but only some people [the elect] in all ways.” Arminians believe these interpretations distort the clear message of the Bible about God’s love. If Calvinism is true, John Wesley said, God’s love is “such a love as makes the blood run cold.” It is indistinguishable from hate—for a large portion of humanity created in his own likeness and image.

Let me repeat. The most basic issue is not providence or predestination or the sovereignty of God. The most basic issue is God’s character.

Calvinists commonly argue that God’s love and goodness are somehow “different” than ours. How different can they be and still be meaningful concepts? If God’s love and goodness are compatible with predestining people to hell, then the words mean something other than they say. And if God is not perfectly good, then he is not trustworthy. If he can hate, then he can lie. Why trust Scripture to be a true revelation and guide if God is not good in some way analogous to our best ideas of goodness? If God’s goodness is consistent with predetermining large portions of people to hell, then why might it not be consistent with deceiving us? Our very trust in the Bible as God’s true revelation depends on God being good, trustworthy, one who cannot deceive.

The Calvinist, like the Arminian, approaches Scripture with the assumption that God cannot lie. He or she can trust the Bible to be a true revelation of God if it is inspired by God. The moment the Calvinist says “But God’s goodness is different from ours,” he or she undermines reason to trust the Bible. Of course God’s goodness is different from ours in that it is greater, but that’s not what Calvinists faced with passages such as John 3:16 mean. They mean that God’s goodness, God’s love, is wholly different from our highest and best concepts of them—even as revealed through Jesus Christ.

If strong, five-point Calvinism is true, then God is monstrous and barely distinguishable from the devil. The only difference in character is that the devil wants everyone to go to hell and God only wants some, many, to go to hell.

Another difference between Calvinism and Arminianism lies in Arminians’ view of God’s sovereignty in providence. According to Arminianism, God is now, before the coming of his Kingdom of perfect righteousness, sovereign de jure but not de facto. Jesus and Paul both referred to Satan as the “prince” of this world. According to Calvinism, Satan is God’s instrument; according to Arminianism he is a true enemy of God and presently resisting God’s will. Why God is allowing that is not revealed to us; we are only told that God is being patient. So, according to Arminianism, God limits himself, restrains his power, holds back from controlling everything. Why? For the sake of free will. God wants our freely offered and given love, not love that he has instilled in us without our consent. If Calvinism is true, salvation is a condition, not a relationship. A relationship requires free consent. So, in the interim, between the fall in the garden and the return of Christ in judgment, God is sovereign by right but not exercising that sovereignty over everything. He could but he doesn’t. Thus, sin, evil and innocent suffering, and especially hell, are not God’s antecedent will but God’s consequent will. God’s antecedent will is what he perfectly wanted to happen—including our willing obedience out of love and everlasting fellowship with us. God’s consequent will is what God permits to happen that is contrary to his perfect will. It is consequent to our free choice to rebel against God and push him out of our lives and our world. It is consequent to our free choice to obey Satan and make him “god of this world” rather than obey God.

So, according to Arminianism, God is in charge but not yet in control. God is like the king of an enemy occupied territory and we Christians are like resistance fighters who look forward to the day when our hero, God, will return and take back his full sovereignty over our country. Of course, this is only an analogy. Our God is not banished from this world, but neither is he controlling everything that happens, rendering it certain according to his blueprint. If that were the case, our prayers could make no real difference. If Calvinism is true, God’s will is already being done “on earth” and yet Jesus taught us to pray “Thy will be done on earth as it is in heaven.” Calvinism flatly contradicts that prayer.

Of course, Calvinists have their answers to all these objections, but I do not find any of them convincing. They sound forced to me. They say, for example, that our prayers for God’s will to be done are God’s “foreordained means to a foreordained end.” In other words, our prayers are also foreordained and rendered certain by God as a means of having his will done on earth as in heaven. But, at the end of the day, that means our prayers never really change anything.

Calvinists also say that not everything is “God’s will” in the same way. For example, they say that God wishes none had to perish in hell. That’s their interpretation of the verses cited earlier that God is not willing that any should perish but that everyone be saved. God wishes hell were not necessary, but it is—for his full glory. God wills what he wishes he did not have to will.

Perhaps the most troubling answer of Calvinists is the two wills of God—not “antecedent” and “consequent” but “prescriptive” and “decretive.” If Calvinism is true, God decrees that people do what he forbids. God decrees things that violate his prescriptions—commands. God commands “Thou shalt not murder,” but decrees “Thou shalt murder.” Calvin explained in Institutes, and most Calvinists agree, that God does not sin in decreeing that someone sin because God’s intention is good whereas the murderer’s intention is evil. God intends the murder he decrees and renders certain for his glory. The murderer, who could not do otherwise than God decrees, is guilty because his intention is hateful. Not only is this hairsplitting; it also raises the question of the origin of the murderer’s evil intention. If every twist and turn of every thought and intention is under the direct control of God, then even the murderer’s intention cannot escape the all-determining sovereignty of Calvinism’s God. This is why Arminius stated that if Calvinism is true, not only is sin not really sin, but God is the only sinner.

Now let’s turn to Arminianism’s alternative view of God’s predestination. Here I return to the TULIP scheme. Arminians agree that fallen humans are totally depraved in the sense Calvinism means—helpless to do anything truly good, pleasing to God, apart from grace. Arminians, however, believe in prevenient grace—that grace of God that heals the deadly wound of sin and frees the fallen sinner from the bondage of the will to sin and gives him or her ability to exercise a good will toward God. We do not know all the means of prevenient grace, but the preaching of the gospel is one. “Faith comes by hearing and hearing by the Word of God.” The gospel read or heard imparts prevenient grace so that the person is for the first time freed to repent and trust in God. In other words, Arminians do not  believe in “free will” but in “freed will.”

Where is prevenient grace in the Bible? Where is it not in the Bible? It is everywhere assumed, taken for granted, presupposed by Scripture. No one seeks after God and yet many do seek after God. That pattern of “don’t” but “do” is found everywhere in Scripture. It is explained by the concept of prevenient grace. Left to ourselves, apart from a special impartation of grace that convicts and calls, illumines and enables, we would never exercise a good will toward God. But with prevenient grace, we can and some of us do.

Arminians also believe in unconditional election, but we believe it is corporate election—God’s unconditional plan to have a people for himself: Israel and the church. Individual election is conditional. It requires faith which is both a gift of God and a response of the individual. Philippians 2:12-13: “Work out your own salvation with fear and trembling for God is at work in you….” (The text and subject of my sermon tomorrow morning) God provides all the ability, the seed of faith, and we freely accept it and use it to repent and trust in God alone. But once we do repent and trust, we see that it was God who made it possible in every way, so we cannot boast. And God foreknew that we would (or wouldn’t) repent and believe. That’s another dimension of God’s election in Arminian theology. Individual election, predestination, is conditional in that we must accept it. If we do, it turns out that God foreknew that we would (Romans 8:29: “Those whom he foreknew he did predestine….”)

One of Calvinism’s main arguments against Arminianism is that if Arminianism is true, God’s salvation is not all of grace. We earn it. Only if election to salvation is absolutely unconditional and grace irresistible, they argue, can it truly be the case that “by grace we are saved through faith.” Only then is salvation a sheer gift. This is, of course, untrue. Think of this analogy. If someone gives you a check for a thousand dollars that saves you from bankruptcy, and all you have to do is endorse the check and deposit it, did you earn part of the money? Was it any less a gift? Absolutely not. What if someone who received such a check that saved him or her from bankruptcy then boasted of having earned part of the gift? People would think him mad or ungrateful or both! A gift that must be freely received is no less a gift.

Now let’s look at Calvinism’s idea of unconditional election. If God is good and could save everyone because election to salvation is absolutely unconditional, why doesn’t he? How can he be truly good if he could but doesn’t? Again, we are back at the fundamental conflict between Calvinism and Arminianism—God’s character.

Arminianism believes that the atonement of Jesus Christ is unlimited in every way. Christ died for everyone; he took the punishment for the sins of all. Does Scripture teach it? Absolutely. 1 Timothy 2:6 says that Christ gave himself as a ransom for everyone. The Greek is clear: it says “all people.” There is no room to interpret this as meaning “all kinds of people.” John Piper, noting the conflict between this verse and limited atonement, which he espouses, claims that Christ did die for even the non-elect. His death affords them many blessings in this life even if not escape from hell in the next. Christ did not die to save them but only to offer them temporal blessings. This is the same as saying he gives the non-elect a little bit of heaven to go to hell in. Piper’s “explanation” is clearly contrary to the plain sense of this Scripture passage which is why many Calvinists cannot accept limited atonement. And yet they cannot explain why Christ would die for those God planned not to save.

But there are other passages that completely undermine limited atonement: Romans 14:15 and 1 Corinthians 8:11. Both passages warn believers against flaunting their freedom in Christ in front of brothers and sisters of weaker conscience because this might cause one for whom Christ died to be “destroyed.” The Greek word translated “destroyed” always only means utterly destroyed; it cannot mean “damaged.” But if Calvinism is correct, a person for whom Christ died cannot be “destroyed” because he or she is one of the elect.

Calvinists argue that Arminianism falls into inconsistency in this matter of universal atonement. The Arminian belief, so it is said, leads inexorably to universal salvation because if Christ dies for a sinner, his or her sins are already punished; they are put on Christ. So for God to send a person for whom Christ died to hell would be unjust—it would be to punish the same sins twice. That is simply nonsense. A person can refuse to accept another’s vicarious payment of his or her punishment. That’s what hell is—sinners’ refusal to accept Christ’s vicarious sacrifice on their behalf. That’s what makes hell so tragic; it is absolutely unnecessary. A blanket amnesty does not require its acceptance. President Jimmy Carter declared a blanket amnesty for all Vietnam War resisters who had fled to other countries such as Canada. They could come home without fear of punishment. And yet many stayed away.

Finally, Arminianism has its own interpretation of irresistible grace. Prevenient grace comes to a person through the gospel. That’s not a choice. What to do with it is a choice. So saving grace is resistible. Everywhere the Bible represents grace as resistible. Acts 7:51 accuses the Jewish people who crucified Jesus of always “resisting the Holy Spirit.” Of course, the Calvinist will simply say that whoever is said to resist the Holy Spirit or grace is not elect. In other words, the Calvinist simply defines election as including “not resisting the Holy Spirit,” so it’s impossible to come up with an example of resisting grace as they mean it. It’s a matter of definition. In other words, the saying has to be true that “Those who do not resist grace do not resist grace.” Calvinists define “election” and “resisting grace” as mutually exclusive. That makes “irresistible grace” a tautology.

Arminians believe Scripture warns even believers, the elect, against resisting saving grace. What else can Paul mean in Galatians when he tells those who turn from the gospel to works righteousness that they have “fallen from grace.” And what else is Hebrew 6 all about? Clearly these passages are warning against resisting saving grace. Why would they if that is impossible for the elect, for true Christians?

People often think this disagreement between Calvinism and Arminianism can be settled by simply listing Bible passages in two columns—one under “Calvinism” and one under “Arminianism.” Whichever column is longest, that view wins. It doesn’t work that way.

In my opinion, strongly biblical cases can be made for both views. Of course, I happen to think the stronger case is in favor of Arminianism. Otherwise I would be a Calvinist! However, I will concede, at least for the sake of generosity, that very strong cases can be made from Scripture for both views. How then should one settle on one view over the other one?

First, ask yourself which view is most consistent overall with the portrait of God given in Jesus Christ, God’s self-revelation, and in Scripture as a whole?

Second, ask yourself which view is internally consistent? Both have some problems, but which one has the problems you can live with? Which one has problems you cannot live with? I know that I cannot live with Calvinism’s view of God’s goodness, or lack of it. Also, if Calvinism is true, then nothing can be truly evil because God decreed it and rendered it certain for his glory. If everything is predestined by God for his glory then nothing can offend the glory of God. That is a problem inherent in Calvinism that defies logic.

Third, ask yourself why Calvinism was literally unheard of before Augustine in the fifth century? That view of God’s sovereignty is completely absent in the earlier, Greek-speaking church fathers. The earliest church fathers rejected determinism and affirmed free will. How could someone like Irenaeus, late second century church father, have gotten it so wrong when he was trained in the Christian faith by Polycarp who was a disciple of John, the youngest disciple of Jesus?

Let me conclude with a ringing, resounding affirmation of God’s sovereignty! God is sovereign—even over his own sovereignty! Saying we have free will to resist and even thwart the will of God does not diminish the greatness of God’s sovereignty and power because our ability to resist and thwart God’s perfect will is given us by God for the sake of having real relationships with us, not artificial ones. Yes, of course, God could control us. But he doesn’t. Not because we have some power over him but because he wants us to love him and obey him freely and not by compulsion.

And let me conclude with a ringing, resounding affirmation of the gift nature of God’s saving grace! We do not earn any of it. But we can reject it and God will not impose it on us against our wills.

Source: Patheos.com

What is wrong with Calvinism (PDF)

[Sadržaj ↑]
______________________________________________________

[Idi na vrh ⇑]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s